Miroljub
je često laskao sebi da nije budala. Podjednako često, to nije
bio slučaj. Tek, umeo je da prima obrte sudbine sa određenom
uvežbanom tupošću, strpljivo čekajući da sve
neprihvatljivo i komplikovano sa zviždukom preleti preko njegove
glave, a da se pamet polako prikrade nazad kada opasnost prođe. Za
vreme izvođenja ove mentalne vežbe na kojoj bi mu pozavideo
i najrevnosniji derviš, na licu bi mu plovio glupav i neodređen
osmeh. Na kraju bi svaka disonantna misao i svako neodređeno osećanje
utonuli u spasonosni kalup rutine.
Sem toga, Miroljub je smatrao da nisi lud dok
neko to ne primeti. Dok se praviš da je sve u najboljem redu, tako
će i biti. U najboljem redu! Ako je ova žena prikaza sa onoga
sveta - ma važi, on nikome neće reći. Daće uostalom
sve od sebe da je posle dva piva zaboravi. Samo da ne počne da mu
dokazuje to nekim natprirodnim sredstivima, da vileni i da ga plaši.
Tako je Miroljub stajao zauzdavajući rastuću
nevericu i zapitanost. Pred njim bi trebalo da stoji osoba mrtva, spaljena,
pomešana sa pepelom svojih slika „pozitivno drskog kolorita”,
a ona pozitivno drsko mrda kao živo čeljade.
„Pa Vi znači niste juče...?”
„Jesam, Miroljube, kako nisam?”
„Znači, ono, prah i pepeo?”
„Pa čitali ste valjda novine.”
„Dobro, ali ili ste živi ili ste mrtvi,
ne može i jedno i drugo, zar ne?”
Ona ćutke izvadi novine i pokaza mu one dve
vesti. „Biće da može.”
„Da, da, lepo je to... samo, pali babu da
ti štrika najke.”
„Najke?”, podiže ona obrve.
„To se tako kaže.”
„Ko kaže?”
„Ja... Siki... Fefke...”
„Nisi ti baš normalan.”
„Pa naravno da nisam kad pričam sa
mrtvom osobom, i to ni s kim drugim nego baš sa nekom Ljubinom. Odakle
ti to ime, uopšte?”
„Miroljube dragi, od tvog imena nema ništa
gluplje, je li ti neko obratio pažnju?”
„Moj otac se zvao Miroljub, a i njegov otac,
a i otac njegovog oca. To je porodična tradicija.”
„Aha. A da su se zvali, recimo, moron ili
kreten - pretpostavljam da bi i to bilo u redu.”
„Ma ne, to bi svakako promenili. Počeli
bi na silu da se bave nekim zanatom, samo da otkače nadimak. Ili
bi izgradili neku drugu, nemoronsku crtu u karakteru, pa bi se po tome
pročuli. Ili bi postali jednostavno Jovanovići, Petrovići
ili ...Sredojevići. I znaš šta uostalom, u mojoj familiji
se niko nije povampirivao da nas sramoti. Kad nekom dođe vreme, on
lepo legne pa umre, i ne pravi posle gluposti. Eto baš skoro teča
Vule pojeo teglu krastavaca posle popodnevne dremke, pa đačku
jetrenu paštetu i... (Miroljub pucnu prstima). I je l’ ti misliš
da se on posle javljao nekom, da je uznemiravao, zivkao telefonom, lupkao
u zidove i preturao noću po špajzu?”
Veliki zabrunda nešto sebi u bradu, otre
ruke o dugačak kaput, zgrabi Miroljuba otpozadi i poče da drmusa.
„Krmpota, da si smesta prestao!”,
podviknu Ljubina.
Krmpota nije prestajao.
„Kolega, kontolišite se!”, ljutito
ga zgrabi za ramena onaj postariji gospodin, a kepec se zacereka.
„Ma daj gazdarice da ga oma’ pojedemo,
to će ga naučiti pameti.”, vajkao se Krmpota.
„Kako će ga naučiti pameti kad
ga ti poždereš! Miči se!”
Miroljub ljutito popravi košulju.
„Izvini Ljubina, je si li ti savremena slikarka?
Mislim, verovatno se smatraš za takvu.”
„Jeste, ja sam savremena slikarka, ako nemaš
ništa protiv.”
„Pa pratnja ti je baš u duhu vremena.
Ovog si verovatno izvadila iz Brojgela, je l’ tako? Samo on pravi
takve primitivce. Ovog mali kreten može da bude jedino iz Boša,
a ovaj s kravatom je pretpostavljam iz Renoara. A ne, možda je i
iz Monea.”
„Hoćeš možda nešto modernije?”,
približi mu se ona.
„Pa... ako bi ste bili toliko ljubazni.”
„Hoćeš... kubizam?”, zapita
ga tiho. Na njen znak Krmpota je lagano izvadio ciglu iz džepa kaputa.
„A ne, ne.”, pravio se miran. „Preferiram
dadaizam.”
„A je li? Gospodin preferira. Loše
ti Miroljube preferiraš, a još gore bleferiraš. Realnost
je da si se upiškio u gaće, znaš!”
„Ja, gospođice, bar nisam u osamnaestom
veku, kao Vi.”
„Ne, ti si napredovao. Ti si u devetnaestom
veku. Sediš za tastaturom sa cigaretom u ustima, izigravaš Henrija
Milera, i...”
„On je iz dvadesetog veka”, iskezi
se Miroljub, „a i tastatura.”
„Ćuti kad pričam! A pišeš
kao za „Student” iz sedamdesetih. Lupetaš gluposti.”
„Ja lupetam gluposti?”
„Pa šta je to ‘pozitivno drski
kolorit’! Gde si to našao? U ‘Zabavniku’?”
„Ne, to sam pretpostavio da bi mogao da
kaže tvoj profesor...”
„Janković.”
„E, taj. Pošto su svi sa tvoje katedre
budale. Evo, baš tog Jankovića sam tačno zamislio kako
kaže: „Vi’te, pariško-modra i cinober zajedno -
to je drskost. Ali pozitivna drskost, ‘nate.”
„Pogrešno ste, kolega, zamislili.”,
neočekivano se javi postariji pratilac. „Ja tako nešto
nikad ne bih prevalio preko usta. A pogotovo ne bih rekao vi’te
ili ‘nate. Tako možda govore Vaši profesori.”
„Uh, profesore, pa to ste znači Vi!
Jao, ja se stvarno izvinjavam.”
„U redu, ali drugi put razmislite. ”
„Ali, profesore, niste me razumeli - ja
se Vama žestoko izvinjavam!”
„Kolega, vodite računa.”
„Vodim! Kako da ne vodim. Profesore - ja
se Vama divim! Hoćete li mi dopustiti da Vam poljubim ruku?”
Krmpota mu priđe u dva koraka i krenu da
ga ćuška po glavi svojim ručerdama.
„Ti ćeš, barabo, da zajebavaš
učenog čoveka! Znaš li ti, bre, kol’ke je on knjige
pročit’ooo!?” (Miroljub je pao na zemlju i ovaj je krenuo
da ga šutira sve bešnje). „On je bre čit’ooo
i čit’ooo, a ti si se zajebav’ooo okolo!”
„Kolega, sad je dosta! Kad mi bude potrebna
Vaša zaštita, ja ću je tražiti!”, ljutio se
profesor. Slinavi kepec se cerekao.
Krmpota zadihano pogleda ka Ljubini, koja ga je
netremice gledala, i pokunjeno se vrati svojim drugovima. Kepec preplašeno
ustuknu i ućuta. Miroljub se borio za vazduh.
„Ti baš voliš da komplikuješ
sebi život.”, zadivljeno mu se okrenu Ljubina.
Trebalo mu je minut da se povrati.
„Ne, ja sam samo malo...”
„...Kreten?”
„Pa dobro, šta god da sam - ovde sam
u manjini. Prema tome, ako je to bila poruka, ja ću da ćutim,
a ti izvoli pričaj.”
„Ne, ne, slobodno ti meni kaži kad
imaš nešto, ja volim da se raspravljam s tobom. Znaš, nisam
ja uopšte toliko strašna. Jedino što sad više nikom
živom ne moram da polažem račune.”, reče mu
ona uštinuvši ga za obraz.
„Možemo li mi u međuvremenu da
sednemo?”
„Mene noge ne bole.”
„Tebe naravno ne bole. Postoji i reč
‘kolegijalnost’, znaš.”
„Da, ti si je demonstrirao prema svojoj
glupoj urednici. Najmanje što joj sad sledi je otkaz, ako ga već
nije dobila.”
Miroljub odmahnu rukom: „Za nju se ne boj.”
„I ne bojim se. Ali tim manje imam razloga
da se brinem za tvoje noge. A što se tiče kolegijalnosti, samo
polako. Sad ćeš imati priliku da je pokažeš na delu.
Ova trojica su tvoji novi saradnici.”
„Aa, znači tajni zadatak! Tako reci.
Divni saradnici! Šta treba, da probudimo Trnovu Ružicu? Ako
živi u Švedskoj, može. Evo ja ću da je poljubim. Ovaj
tvoj Krmeta nek joj drmusa krevet, a mali će da joj se dernja na
uvo i da je golica repom od mungosa. A profesor će onako odmereno
da joj kaže: ‘Koleginice, osvestite se, ovde su ozbiljni ljudi!’.”
Ljubina ga je gledala s interesovanjem.
„Pa dobro,” čudio se on, „hoće
li Krmeša da me išutira opet ili neće? Aha, pa vi čekate
da se ja onako baš čestito isproseravam pa da me on pojede.
Važi! Ništa, kad je probudimo, mali će da joj ponudi kučeću
džigericu da je prođe mamurluk, veliki će da je potapše
po leđima da se iskašlje, a profesor će da je oštro
iskritikuje: „Koleginice, pre nego što ste uzeli vreteno u
ruke trebalo je da se konsultujete. Vi ste svojom lakomislenošću
doveli ceo region u nestabilan položaj!” A ja ću da joj
liznem uvo i da joj šapnem: „Hüsker dü?” (pošto
samo to znam na švedskom). Onda ćemo da se vratimo, ti ćeš
u međuvremenu da otvoriš kupleraj, a mali će da mi pokloni
za uspomenu svoje najdraže govno, iz nosa.”
„Je si li završio?”, upitala
je strpljivo.
„Ja sam završio, nego me čisto
zanima zašto me ovaj tvoj Mrnjoša ne pojede, pa da se razilazimo.”
„Vas četvorica se nećete razići
tako brzo, to sam ti već rekla.”
„Dobro, molim te kaži mi o čemu
se radi! Ovo već nema smisla.”
„Sve ima smisla. Slušaj ovamo: ti,
Krmpota, profesor Janković i Uš (tako se zove mali) ste radna
grupa. Zadatak si izabrao sam, ja te nisam tukla po ušima. Tako piše
u sinopsisu: „opis radnje bira portparol grupe” - to si ti.
Krmpota je... šta ovde piše... aha, vozač i lice za obezbeđenje.
Profesor je stručni konsultant, a Uš je narodni vidar i levo
smetalo, mada poseduje još neke korisne sposobnosti. Uostalom, videćeš.”
„E, do jaja. Sad mi više ništa
nije jasno. Kakav zadatak, kakav portparol, šta pričaš?”
„Čuo si. Idete da probudite Trnovu
Ružicu.”
„Gde?”
„Pa u Švedskoj, sam si rekao. A to
za kupleraj ćemo videti. Samo, ako ga budem otvorila, tu će
verovatno raditi tvoja sestra, tako da se tome bolje ne raduj.”
„A ko pokriva celu priču? Mislim, finansijski
i tako to.”
„Vi.”
„Mi? Pa ja ne što nemam lovu, nego
nemam ni pasoš. Šta treba, da kopam kanale?”
„Izvadi pasoš.”
„Ne mogu, nisam odslužio vojsku. ”
„Ti si hteo u Švedsku, gospodine”,
slegnu ona ramenima. „Trnova Ružica je mogla da bude i u Kragujevcu.”
„Pa što me nisi upozorila?”
„Zato što tako piše u sinopsisu.
Ja samo sledim sinopsis i izdajem vam instrukcije.”
„Malopre si rekla da ne moraš nikom
da polažeš račune.”
„Rekla sam: nikom živom”, opet
ga uštinu za obraz. „Nego ti po starom novinarskom običaju
ne slušaš šta ti se priča.”
„Ma neću da se prijavljujem tamo zbog
tvoje Trnove Ružice! Jeste vi normalni? Da me pošalju negde
i da nagazim na minu!”
„Ja samo znam da ti moraš u Švedsku”,
ravnodušno će Ljubina. „A što se tiče mine,
ja sam juče izgorela - je l’ mi nešto fali? Je l’
fali nešto Krmpoti? Njega je rođeni kum oborio kamionom pre
osam godina, pa si video malopre kako bije kad se naljuti. I mali Uš,
on se udavio u Savi. Sad ga malo ga muči kijavica i to je sve. Ako
nagaziš na minu, ovde će u najgorem slučaju da te zezaju
ligamenti.”
„Koleginice,” prekinu je profesor,
„mislim da neće biti potrebe za tim, imamo ausvajse.”
„A Vi profesore? Kakva je Vaša dijagnoza?”,
upita ga Miroljub. „Vama je verovatno pala neka grčka statua
na glavu.”
„Ja sam, mladiću, još živ,
prema tome pazite šta pričate. Sa mnom ćete možda
imati posla i kad ovo prođe.”
„Bilo kako bilo,” nastavi Ljubina,
„pre nego što odete u Švedsku, moraćete ovde da obavite
neke pripremne radnje, a o tome će ti profesor ispričati detaljnije.
Sa mnom ćete biti u kontaktu.”
„Ti si znači mozak operacije. Blago
nama. Ima li ikakve nade da ja saznam čemu sve ove gluposti i kako
je došlo do cele situacije?”
„Sve u svoje vreme. Onda,” okrenu
se ona profesoru, „ja sam s vama za danas završila. Izbrifujte
našeg vickastog kolegu i vidimo se sutra.”
„Prijatno, koleginice.”, učtivo
će profesor. Miroljub se s olakšanjem uputi da pokupi stvari
iz redakcije, očekujući da i ostali krenu za njim. Kada se posle
desetak koraka okrenuo, video je da svi i dalje stoje na istom mestu.
„Ne tamo, kolega.”, reče mu profesor.
„Na ova vrata.”