Miroljub na vlasti

Luka Stanisavljević --- Uroš Miloradović
Ilustracije: Đorđe Ilić

(imaš i kompletan PDF)

Ko bi rekao da će i jedan takav ćaplator kakav je bio naš Miroljub doći u priliku da preuzme odgovorno nameštenje kao što je zamenik načelnika zbirnog Odeljenja za komunalne, građevinsko-stambene, imovinsko-pravne i mandatno-imunitetne poslove pri novoproglašenoj opštini Karaburma, Ćalije i Rospi Ćuprija. Avaj, reformom gradske samouprave od onomad omogućeno je kako Miroljubu tako i već ranije spominjanom Rodoljubu, jednom istom takvom ako ne i još gorem smrdi, da se bogate na račun harača kojima je poreska uprava bez samilosti drala sirotinju i malu privatnu inicijativu. Ova značajna promena u njihovim životima, taj bodri vetar u njihova mlađahna jedra, nije međutim omela lepi običaj da se ova dva prijatelja viđaju utorkom i četvrtkom u skromnom gradskom svratištu Široko Srce na Zelenom Vencu, gde su uz kuvani dnevni meni raspravljali o stvarima od najveće važnosti, obično stvarima nakrivo postavljenim kojima je bilo potrebno ispravljanje, učvršćivanje i domaćinsko staranje. Sada su, odmah nakon inauguracije, sa negodovanjem konstatovali da je ustoličenje prošlo bez svoje simboličko-cermonijalne dimenzije, bez demonstracije moći, zveckanja sablji, vojnih parada, divljeg orgijanja s netaknutim devicama i kako nikome, pa ni najmanjem činovniku pod njihovom upravom, još nije zafalila dlaka s glave. To smrduckanje običnog, samozadovoljnog sveta, koji je nastavljao po svome, dovodilo ih je u stanje najžešće pomamljenosti. Miroljub je sanjao o topu dovoljno velikom da se iz njega može zapucati na čitava sela i gradove.

U prvim danima svoje uprave, naši reformatori suočili su se sa opštim javašlukom. Uz šestar, zidarskli visak i kristalnu kuglu koju su katkad kotrljali po patosu svog prostranog kabineta, a katkad kroz nju gledali gradske prizore ili prirodne pojave uz kikotanje, zaboravljeni ovom novootkrivenom zgodom, ili pak nagnuti nad nekim aktima i drugim artijčinama, večno namrgođeni, dremljivi, ali i strogi i pravedni, reše oni da organizuju javne radove. Izdadoše naređenje i poslaše telale po celoj opštini dokle im se vlast prostirala da sve držeće i u snazi muškinje, kao i ženskadija, imaju, pod pretnjom smuđenja dlaka, bukagijanja i prebijanja za nepovinovanje ovoj uredbi, uzeti učešća u izgradnji velelepnog zida koji će štititi međe njihove oblasti, te mir i spokoj stanovnika intra mures, zidova toliko teških i stamenih da se ni bacil ne bi mogao provući, a nekmoli nekakva štetna i novatorska teorija. Miroljub je srušio svoju osnovnu školu koju je mrzeo iz dna duše i tu počeo da gradi komemorativni kompleks sa grobnom piramidom u središtu od crnog mramora koja bi, kao najviša tačka, dominirala pejsažom opštine i vrhom dodirivala prazna nebesa jer bogova, znamo, tamo više nije bilo, tek po koja usamljena i hladna zvezdica – iglica. Rodoljub je pak, mudro rešio da zabrani bilo kakve druge aktivnosti osim poljoprivrednih radova i prinadležne seoske privrede, pa da tako načini jedno dopadljivo etno selo gde bi svi samo pekli rakiju, trampili se, drndali vunu, nakecavali se po seljački u kafanama uz masne karte i mezetluk i vozili volovskom zapregom po promenadi letnji dan do podne.

Ali na prvom mestu trebalo je izboriti se sa triperom, tom kugom modernog doba koja je sada već uzimala danak i u osnovnim školama i na dečijim igralištama sa ljuljama i tobogančićima. Osiromašeno i srozano stanovništvo nosilo je pečat ove ogavne bolesti vidljiv na svakom koraku, u apatičnom ponašanju, tamnim podočnjacima i sivim licima. Te ti tako naša dva reformatora ukinuše ljubakanje po parkovima, 'vatanje po igrankama i žurevima, na prilaze dragstorima postaviše jake straže, a ponajpre zabraniše sve te JAZAS-e, planinarska društva, alternativne obrazovne mreže, strip-radionice i ostala legla razvrata i kurvarluka. U prvo vreme mislili su da je mladež time uspešno prevaspitana, jer su članovi JAZAS-a osnovali nacionalno primereni KAJAS, ovi iz fanzina "Šlic" napravili su omladinski list "Klis", a planinarska društva preobrazila su se u slaninarska. Ali ne lezi vraže, na KAJAS-u je bilo više orgija nego ikad na JAZAS-u, ovi iz "Klisa" bili su triput gori no ovi iz "Šlica", a kakve su tek masne terevenke pravili novopečeni slaninari – kuku majko i sestro, za njih su planinari bili labuđe perje i od zlata jabuka. Na užasavanje rodbine, deca su po zabavama opet počela da igraju igre kao što su kamena lica, lepeze, punjena guska, pečena ćurka, musaka od plavog patlidžana i, naravno, masne fote, koje su uz ipak neizbežan upliv novih tehnologija počele da prate i masne fotke, a one bi, novom miroljubivom i rodoljubivom mrežom, brzo punile svačije e-pošte. Lele i kuku kakav su užas i pokora nastali po celoj opštini. Naša dva pravednika bili su svedoci propadanja svih svojih dušekorisnih pregnuća, i sa vrha vladarske kule, gde im je i bio upravljački kabinet i glavni štab reformatorstva, posmatrali malo zvezde svojim novim teleskopom koji su nabavili kad im je ona kugla dosadila, a malo svetski vašar koji se kovitlao ispod njih. Svemu je uzrok bilo to na zlo spremno i nekvalitetno stanovništvo koje se opiralo svakom pametnom poslu. Njih dvojica onda, tobože, sazvaše savet svih svojih ministara i pomagača, kuvara, mnogobrojnih žena, dvorskih luda, najumnijih savetodavaca i zvezdočataca, bankara i PR agenata, pa ih lepo posekoše da su glave letele s one kule, i to uz pratnju medija. Zatim pobiše sve konje iz svojih na celom svetu čuvenih ergela, počupaše cveće iz negovanih vrtova, pobiše paune i zeke, porušiše šedrvane i nišane, iz krletki pustiše retke i šarene rajske ptice da ih na slobodi punoj opasnosti iskljuju gadne vrane. Započeše postove i druga telo-pročišćenja i telo-iskupljenja, oblačiše se u kostret i u slamu, grebahu se trnjem, stavljahu nos u knjigu, zabijahu rajsnadle u šteker, klečahu na kukuruzu, spavahu u čamovim sanducima da priviknu plot na neizbežnu smrt. Nadali su se svepročišćujućem plamenu s neba koji bi sažegao ovaj strašni zemaljski čir, ovu novu Sodomu i Gomoru koja je lučila gnoj greha i sladostrašća. U slobodnim časovima učili bi naizust stihove Rakića i Dučića, svirali u lautu, izvodili retoričke vežbe po udžbeniku Branislava Nušića i pravili sutlijaš.

Jednog dana sve im do dotuži, pa ispiše kukutu, a narodu ostade da živi po svome, ko i pre.

Kobna izložba - kratki trash roman

Dodatak 1: Miroljubovo detinjstvo

Dodatak 2: Miroljubovo čeličenje

Dodatak 3: Miroljub na vlasti

Dodatak 4: Miroljub iscelitelj

Imaš i PDF za sve ovo.