januar 2006.
pisem vam iz Spanije, dobro, sto bolji drugari vec znaju,
ali i onim losijim moram nesto da priznam,
postao sam Madridski djubretar.
jeste, smetljar,
volonter, niko me ne placa, radim to iz ljubavi.
Znaci hodam ulicama, gledam pazljivo
i odusevljavam se otpacima, minijaturama,
imam blokce i karticu kojima ih lako pokupim,
kuci imam albume u koje ih slazem,
nesto malo i properem,
posle animiram i srecan sam,
Marija, cura moja me samo gleda,
ne znam sta razmislja i koliko ce jos izdrzati.
Ne znam dal to ima veze sa kradjom kompijutera,
sto su mi ukrali ovde prvog dana
pa sam poceo vise paznje da obracam na sve oko sebe,
i video da jos uvek imam mnogo lepih, neprimecenih stavri
ili mi je uvek bilo blisko to ali me je u Beogradu i pragu bilo sramota,
ma i ovde me je sramota kad prodje neka devojka i vidi kako se sagnem,
ja glumim kao da nesto drugo radim
ali oose glumim, ne mogu da suzdrzim uzbudjenje i odusevbljenje
kad vidim neki neverovatan zguzvani, uvrteni papiric
ili izlizanu, prelepu zvaku zgazenu
a o balonima izjedenim decijim da i ne govorim,
tad zaboravim na okolni svet, klecim na zemklji u parku,
kupio sam i polovne pantalone gradskog zelenila, stavrno
i polako trazim,
nije mi bas lako ovde u Madridu
ali to su retki trenutci neke lakoce i posvecenosti, igre, zadubljenog istrazivanja,
tuzan je covek koji nema neku svoju takvu strastvenu opsesiju...
da skratim,
u sledecoj godini vam zelim da nadjete
neku svoju zaludjenost
ili da najdete hrabrosti da vec postojecu tu opsesiju
slobbodno zivite i izivljavate.
mala ali dragocena stvar,da.